Roditelji prepoznaju štetne uticaje ali ne znaju kako da ih kontrolišu

Najveći broj roditelja prepoznaje štetne uticaje određenih sadržaja koji nijesu primjereni djeci, što ne znači da znaju kako da kontrolišu izloženost djece ovim sadržajima, ili da su svjesni u kojim se sve to situacijama dešava, kao i iz kojih sve “izvora” mogu da idu takvi uticaji, smatra psihološkinja Anđa Backović.

Ona kaže da roditelji nedovoljno znaju i o tome što sve djeca mogu da uče samo posmatrajući druge i svijet oko sebe, što sve uče oponašajući, imitirajući druge i kako malo vremena im treba da takvim učenjem brzo steknu navike. Navodi da roditelji često nijesu svjesni da i beba brzo uči na ove načine. Zato smatra da ih je potrebno savjetovati o tome.

“Sadržaji koji prikazuju nasilje tako da kod djece podstiču radoznalost, uzbuđenje, želju da i sami to rade, zatim sadržaji u kojima se prikriveno ili otvoreno i na neprimjeren način djeci predstavlja seksualnost, nadalje sadržaji u kojima se, posebno djevojčicama, šalju poruke i predstave o poželjnom ženskom tijelu i ponašanju, sadržaji koji podstiču nezdrave životne navike, zatim manipulacija djecom u reklamne svrhe i slično su sigurno štetni za djecu”, pojašnjava Backović.

Prema njenim riječima mediji su danas neizbježni i prisutni u svakom dobu, gotovo od rođenja i uz njihovu pomoć djeca mogu da kvalitetno uče i razvijaju različite sposobnosti, pa i kritičko promišljanje.

“Kada se to dešava? Onda kada dijete ima mogućnosti da izrazi intelektualnu radoznalost, kada ga ohrabrujemo da pita, kada smo strpjivi i promišljeni sa svojim odgovorima na njegova pitanja, kada ga učimo da bude otvoreno prema različitim iskustvima i načinima da riješi problem, kada se ne plaši da bude otvoreno, da se slobodno izražava”, pojašnjava Backović.

Ona smatra da je jednako važno da dijete prepoznaje i emocije dok uči – kad je srećno, što ga čini nervoznim, tužnim, a kada je opušteno, ponosno i slično. To su, kaže ona, sve putevi za dalji razvoj kritičkog mišljenja dok se dijete služi medijima različitih vrsta.

Backović sugeriše roditeljima da saznaju kako da pronađu što kredibilnije izvore u medijima kojima se služe djeca. Uz to, kako dodaje, treba da znaju koliko je vremena optimalno da djeca, npr. dnevno, provode na internetu i drugim medijima i kada su ugrožene druge aktivnosti neophodne za zdrav razvoj.

Psihološkinja Backović kaže da je danas očigledno da je granica između sadržaja za djecu i odrasle često veoma propustljiva, ili da je odrasli čine takvom.

Navodi da djeca danas, sama ili zajedno s odraslima, gledaju sadržaje koji im nijesu primjereni, ali su vrlo privlačni, uzbudljivi za svijet odraslih, pa postaju i za njih.

“Znam da neke porodice mnoge večernje sate provode gledajući rijalitije, sve s djecom. A, to je svijet u kojem nedostaju sve vrste “kočnica” ili cenzure, i gdje djeca vide i čuju mnogo neprimjerenih i njima nerazumljivih slika, poruka, odnosa, što nimalo ne smanjuje mogućnost da djeca upravo takva ponašanja imitiraju i prihvate kao svoja”, kaže Backović.

Rezultati istraživanja s djecom uzrasta od devet do 17 godina i njihovim roditeljima o korišćenju raznih medija iz 2018. godine, sprovedeno u okviru kampanje medijske pismenosti Agencije za elektronske medije (AEM) i UNICEF-a Birajmo šta gledamo, pokazali su da je svako drugo dijete gledalo TV sadržaj sa oznakom da nije za njegov/njen uzrast.

Petina roditelja obuhvaćenih istraživanjem kazala je da ne obraća pažnju na oznake uzrasta koji je adekvatan za određeni TV sadržaj ili to radi rijetko, dok je trećina njih rekla da pušta djecu da gledaju TV sadržaje koji imaju oznaku da nijesu za uzrast njihovog djeteta.

U istraživanju se navodi da 45 odsto djece i skoro isti procenat roditelja (47 odsto) kazalo je da pri zajedničkom gledanju TV-a daljinski upravljač stoji kod oca, pa je time i odgovornost za izbor medijskog sadržaja koji gledaju na njemu.

Roditelji, nastavnici, psiholozi, kaže Backović, dobro znaju koliko je važan svijet vršnjaka za odrastanje i socijalizaciju i da su neizbježni uticaji vršnjaka, i željeni i oni neželjeni.

“Poznato nam je iskustvo ‘vršnjačkog pritiska’, koje se ispoljava kroz prihvatanje stavova, mišljenja, normi, ukusa ili preferencija grupe kojoj želimo da pripadamo i da nas ona prihvati kao svoje članove. To osjećanje pripadnosti je snažan ljudski motiv, a u ranoj i kasnijoj adolescenciji je posebno važno”, kaže Backović.

Dodaje da djeca i mladi, da se ne bi osjećali neprihvaćenim, izolovanim, drugačijim, pristaj, često i bez kritičkog promišljanja, da slijede norme i preferencije grupe.

“Voli se ista muzika, način oblačenja, moda, filmovi, ponašanja – upravo zato što to osigurava osjećanje pripadanja grupi koja im je važna”, kaže ona.

Prema riječima Backović, dio ovakvog konformiranja je i ponašanje na društvenim mrežama, način izražavanja i komuniciranja na njima.

“Virtuelni prostor čini da djeca, mladi (kao i odrasli!) imaju jedan lažan osjećaj sigurnosti i moći, a koji nije karakterističan za one naše odnose u kojima se komunikacija dešava ‘licem u lice’. To im snižava osjećaj odgovornosti, brige za druge, saosjećanja i poštovanja prema drugima, jer im se čini da su i tom ‘prostoru’ zaštićeni i manje vidljivi. Znamo kako su ovakva ponašanja rizična, često i kobna, a najčešće se opravdavaju time što to ‘svi rade’”, navodi ona.

Backović kaže da je neminovno da će medija biti sve više i da to može da nam olakšava život i učenje, a može da stvara nove rizike i probleme.

“Od roditelja često čujemo da su nemoćni da djecu zaštite od nekih uticaja ili da su ih djeca pretekla jer bolje vladaju tehnologijama, a u tom svijetu su mnogi roditelji kao Alisa u zemlji čuda”, kaže ova psihološkinja.

Ipak, smatra ona, roditelji nemaju pravo da budu neinformisani i da ne saznaju o svijetu i novim iskustvima s kojima rastu njihova djeca.

“S druge strane, djeca zaista mogu više poznavati tehnologiju, ali roditelji bolje od djece znaju što je život i koje su lekcije naučili. Ako su nam djeca vrijedna onoliko koliko govorimo, znaćemo da im, uz svu novu tehnologiju, treba bliskost, spontanost, toplina, otvorenost, strpljenje, povjerenje. I da nikako od njih ne možemo očekivati ono što sami nijesmo spremni da im dosljedno pokazujemo i govorimo”, poručuje Backović.

Istraživanje UNICEF-a i AEM-a pokazalo je da roditelji smatraju da s većim uzrastom opada uticaj televizije, a raste uticaj interneta i društvenih mreža i da djeca uzrasta od 12 do 17 godina svojom samoprocjenom u potpunosti potvrđuju percepciju roditelja. To ukazuje da roditelji dobro prate medijsku konzumaciju djece.

Kada je u pitanju internet, na portalu Roditelji.me u januaru je roditeljima postavljeno pitanje o tome da li su upoznati kako njihovo dijete koristi internet. Od 65 roditelja koji su odgovorili na pitanje njih 35, 4 odsto smatra da je u potpunosti upoznato sa time šta njihovo dijete radi na internetu, 47,7 odsto je kazalo da je uglavnom upoznato. Oko 15 odsto roditelja kazalo je da povremeno prati šta njihovo dijete radi na internetu a jedan roditelj je kazao da uglavnom nije upoznat sa time kako njegovo dijete koristi internet.

Backović smatra i mediji sami mogu dosta učiniti da djecu i mlade zaštite od uticaja štetnih sadržaja i dodaje da roditelji ne mogu sve.

Navodi da su škola i obrazovanje takođe moćan faktor za izgradnju etičkih i estetskih standarda djece i mladih.

“To je ambijent u kojem se može učiti i medijska pismenost i kako zaštititi um i osjećanja od manipulacije i loših uticaja medija”, kazala je psihološkinja Backović.

Tekst napisan u okviru projekta Prevazilaženje izazova roditeljstva u digitalnom dobu koji je podržan kroz regionalni program Mediji za građane – Građani za medije: Jačanje kapaciteta nevladinih organizacija za razvoj medijske i informacione pismenosti koji u Crnoj Gori sprovodi Institut za medije, a koji finansira Evropska unija i kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*