Djeca su od malena vezana za ekran, teško ih je od njega odvojiti

Djecu školskog uzrasta je teško odvojiti od telefona i interneta, jer se od malena navikavaju na uređaj koji im služi za sve, da se smire, da se zainteresuje, pa oni postaju vezani za njega, a odvojiti ih kada dođu na terapiju je baš teško, smatra direktor Defektološkog savjetovališta Entera Milan Radovanović.

Istraživanja pokazuju da deset posto svjetske populacije koja koristi internet su zavisnici, između jedan i dva odsto su teški zavisnici, a ta zavisnost je rame uz rame sa kockarskom ili heroinskom.

“Mi se prilagođavamo u hodu, ali su djeca u goroj situaciji jer su rođena sa tim, u odnosu na nas, koje je internet zatekao u nekom dijelu života. Oni su najmlađi i svakako najugroženiji, sa njima se manipuliše. Imamo situaciju da ni roditelji ne znaju kako da se postave. Internet nas non stop hvata nespremne, mi se taman pripremimo, onda se nešto novo na njemu pojavi”, kaže Radovanović za portal Analitiku.

Sa druge strane, pojašnjava on, kada je dijete neposlušno, nervozno ili mu je dosadno, daje mu se telefon. Ipak, ukoliko djetetu oduzmete telefon i društvene mreže, imaće ogroman problem, jer će biti isključeno iz društva, neće imati kako da komunicira, a nastavnici čak prave grupe na vajberu gdje im zadaju domaći zadatak.

“U praksi se dešava da djecu u sve ranijem uzrastu navlačimo na telefone, a to nije dobro. Sa druge strane, i kada krenu da koriste taj telefon, zašto ne krenuti od nekog običnog telefona, koji nije “pametan”, nego onaj stari telefon bez interneta, ako je poenta samo u javljanju? Moj sin koji ima deset godina nema pametni telefon, već sat telefon preko koga može da zove i da čita poruke. I kada krenu da koriste telefone, treba se voditi računa za koji uzrast su mreže namijenjene. Na primjer, granica za fejsbuk je 13 godina, ako ste mlađi, ne smijete ga koristiti. Isto važi i za video igrice, filmove”, dodaje Radovanović.

S druge strane,  objašnjava on, vrsta internet zavisnika od kompjutera je sasvim druga priča. Kompjuter može da se spriječi, ograniči i onda je tok tretmana potpuno drugačiji, dok se sa telefonom ne zna. Dijete legne u krevet, provuče se ispod jorgana i ispod njega je na telefonu do kasno u noć. Roditelj tek posle nekog vremena primjeti da je dijete neispavano i ima podočnjake, tek onda shvati da on noći provodi za telefonom.

Roditeljima savjetuje da, kada primijete da je njihovo dijete previše pred ekranom, budu model ponašanja i poručuje im dane mogu tražiti od djece da ne koriste telefon, ukoliko ga oni koriste.

“Sada će zimska sezona, većina će negdje na odmor. Ispit zrelosti je, na primjer, da se ode na odmor bez telefona. Tada obično kreću glupi izgovori roditelja, šta ako nam se auto pokvari, šta ako dođe do vanredne situacije. Vrlo je važno da li imamo dan bez telefona, jer to je mentalni detoks”, savjetuje Radovanović.

Pita roditelje da li kada dođu kući ne rade ništa na telefonu.

“Ne možemo očekivati od djece da će se ponašati drugačije, ako ima takav model majke ili oca. S druge strane, svakako djeci treba ograničiti konzumaciju telefona i ostalih onlajn sadržaja. Vodeća imena svijeta IT-a ograničavaju svojoj djeci upotrebu interneta. Takođe, roditelji moraju da se uključe u život svoje djece i razgovaraju sa njima, moraju znati šta im djeca rade. Ja im kažem na primjer da izađu napolje, oni ne znaju gdje, kažu da ni roditelji ne izlaze puno. Osim zabave telefonom postoji čitav niz drugih stvari”,  kaže on.

Granica svake zavisnosti, pa i ove je da li postoji mogućnost kontrole želje, u ovom slučaju telefona. Da li taj neko može da kontroliše ili ne. Šta to znači? Kaže sebi: Neću da diram telefon dva sata, a ipak ga uzme. Ili kaže sebi, okej, sada ću biti pola sata na telefonu i onda ostane dva, tri sata. Ili ukoliko primjećuje da počinje da se imaju neke posljedice zbog upotrebe telefona. Na primjer, kada djetetu oduzmete telefon, ono se baca na kući, plače, vrišti, lomi po kući.

“To su negdje pokazatelji da postoji problem. Možda nije zavisnik, ali problematična upotreba svakako. Na primjer, dešava se da dijete dijete neće da izađe da se igra napolje sa drugarima, jer igra neku igricu. Ono se diskonektuje iz društva, počinje polako da se povlači i ulazi u neželjeni obrazac ponašanja. To su sve simptomi da se potencijalni problem formira i roditelji uveliko treba da reaguju. Što ranije to bolje, bi trebalo da se ode makar na jednu terapiju. Zavisnosti su, međutim specifične, jer zavisnik neće da potraži pomoć, sve dok ne dotakne dno. Dokle god on ima neki privid normalnosti, dok god nije počeo da trpi ozbiljne posljedice, on neće tek tako prihvatiti stručnu pomoć”, dodaje Radovanović.

Internet zavisnost ima psihološke i socijalne posljedice koje su itekako izražene. Dolazi do određenih promjena u psihološkom životu, do izolacije. Ljudi počinju da se usamljuju, djeca napuštaju školovanje, a u kasnijem uzrastu fakultet. Neki dođu u poziciju da po godinu dana ne izađu iz kuće.  Postoje i fizičke posljedice, koje itekako znaju da budu ozbiljne, problemi sa vidom, sa sluhom, sa gojaznošću, sa kožom, naročito lica, pad imuniteta. Vidi se koliko je imunitet slab kada krenu da izlaze iz kuće. Ako neko izlazi iz kuće jednom u mjesec, dva, on kada izađe napolje, potpuno je neprilagođen virusima, bakterijama. Često dolazi do raznih bakterijskih virusnih infekcija, hemoroidi kod adolescenata, čak maloljetnika od pretjeranog sjedjenja.

“Može biti čitav niz posljedica i naravno, porodične posljedice. Porodični sistem tu itekako trpi. Roditelji postaju nezadovoljni svojim djetetom, dijete to negdje osjeća, stalno su u nekom obliku rata, vode bitke. Nezadovoljstvo je veće i veće, dijete bježi u prijatnost, a za njega je prijatnost igranje video igara, socijalne mreže, internet…”, objašnjava Radivojević.

  • Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *