Djeca na internetu

djecananetu

PIŠE: Maja Marić, Misusovo blog 

Kao i većina majki, pomalo sam zaljubljena u svoje dijete. Zahvaljujući čudima tehnologije, opet kao i većina majki, zlostavljam svoje dijete fotkanjem konstantno. Dnevno dvije, tri sličice, sedmično video, dva, profi naslikavanje jednom, dvaput godišnje. Sve to dovodi do toga da na kompu imam valjda preko 6.000 slika sopstvenog djeteta. I ne šalim se. Nemojte se smijati, znam da ih imate i vi! I ja ih stavljam na facebook. Ne svih 6000, ali one koje mi razgale srce, volim podijeliti. Dijelite li i vi?

Činjenica je da su se vremena promijenila i da danas jednako intenzivno živimo on-line, koliko živimo u stvarnom životu. Ako imamo problem, čak malo više živimo on-line. Kada su se tek zahuktavali facebook, instagram i sl. platforme, često sam imala taj osjećaj ‘čemu forsiranje’. Nisam odmah ni htjela biti na face-u, nisam vidjela svrhu. Ali baš kao i mailovi, kao internet bankarstvo (ako baš hoćete kao i struja i centralno grijanje) skužiš s vremenom da je život poprilično teži ako ostaneš po strani. Nije nemoguć. Ali je teži. I sad će tu doći gomila (pogotovo starije generacije) sa busanjem u prsa i ‘daj molim te, što ne bi mogo živjet bez fejsbuka’ i tako to, ali pitajte današnje učenike to isto. Pitajte studente. Društvene mreže puno su više od pukog ‘druženja’. Znam ljude koji su otvarali facebook samo kako bi mogli biti uključeni u razne grupe – sa zadacima, s vježbama, gdje se razmjenjuju informacije. Probajte organizovati godišnjicu mature! Ja jesam – doći do ljudi koji nemaju facebook je bila naporna potjera. Ko zna gdje je ko, ima li ko broj, koliko je star taj broj, kako doći do kontakta i, u završnici, jesu li uopšte informacije stigle do kog su trebale? Čemu ovo moje nabrajanje? Živimo na internetu baš koliko i u stvarnom životu. Dijelimo muzički ukus, modne preferencije, duboke misli i – slike. To me nije puno patilo dok su to bile slike izlazaka na faxu, pokoja s ljetovanja i amen. Ali slike se dijele sve više i ljudi dijele sve više. Nešto poput ličnog albuma. Više niko ne sjedi na kauču i gleda albume. Sjede za kompom i scrollaju. I to je ok. Napredak.

Ima, naravno, tih pojedinaca koji pomalo pretjeruju i stavljaju sve i svašta, kao što ima i onih što ne dijele gotovo ništa. Jasan mi je stav i jednih i drugih. Stavljaš na net samo ono što si spreman da se ‘ukrade’ jer moraš biti svjestan toga da ništa na internetu ne ostaje skriveno. Ako ne želiš da bude javno, ne stavljaš na net i tačka. Ali što je sa slikama naše sopstvene djece? Tema oko koje se lome mnoga koplja. Pa recimo to ovako – zašto JA stavljam slike sopstvenog djeteta? Meni je to vrlo jednostavno i jasno:

Moje dijete, moja pravila – Kad mi ljudi kažu da smatraju da djeca ne trebaju na net jer se tako štiti njihovo dostojanstvo, meni se odmah upali crvena lampica. Ja sam djetetov ‘staratelj’ i ja odlučujem o njegovom/njenom dostojanstvu i životu. Ima ljudi koji odluče ne vakcinisati svoju djecu iako je to propisano zakonom, ali bore se za to jer smatraju da ONI snose odgovornost za svoju djecu. Imamo roditelje vegane koji djeci ne daju da jedu meso. Imamo roditelje koji izlažu svoju djecu pušenju, lošoj muzici, sumnjivim ljudima i sl. Imamo socijalne slučajeve koji se jedva drže, ali odgovaraju za svoju djecu. Sada sam otišla u ekstreme, ali želim reći da je odluka o dijeljenu slika sopstvenog djeteta samo i isključivo odluka svakog roditelja. Da, ja svoje dijete stavljam na net. Ne, to ne znači da njene slike okolo može stavljati bilo ko i očekujem da me pitate za saglasnot (nebitno radi li se o tetki ili o novinaru). Severina izlaže svoje dijete svakodnevno. I pogodite što – to je njeno lično pravo. Ako vam ne odgovara, jedino što vi možete učiniti po tom pitanju je – ne izlagati svoje. Amen.

Doziranje – Kao i u svemu u životu, ipak mislim da treba imati mjere i takta. Nemoj stavljat 36 slika svog djeteta s prvog šišanja. Nikog ne zanima. Stavi jednu prije, jednu poslije, ljudi će reć ‘hahaha, vidi da što je sladak’, bake i tetke će zaustiti od sreće i mašala. 36 slika (od kojih pola mutnih, naravno) će samo navest ljude da kažu ‘koja paćenica, ajmo na hide’. Ili jednostavnija matematika – ako ne bi otišao u foto radnju (je l se to tako zove?) i fizički izradio 36 slika iz salona i onda svih tih 36 slika poslagao u album, nemoj ni na fejs. To je sve. Naravno, ne treba stavljati slike svoje djece u gaćicama, gole, na tuti, ako su već djevojčice, onda možda i bez majice i sl. I tu se zalažem za korištenje mozga. Kontekst je ono što čini cijelu sliku – dijete u gaćicama na plaži je normalna pojava, normalna slika, normalne okolnosti. Dijete u pamučnim bijelim gaćicama u boravku jednostavno IZGLEDA loše. Izgleda pogrešno. I to se ostavlja za porodični album. Jednako tako profesionalna fotografija izgleda mnogo drugačije nego amaterska mobilnim. Akt Kate Moss izgleda puuuuno drugačije nego vaša slika bez veša koje šaljete mužu (dečku, ljubavniku? Ne morate meni polagati račune). Jednako je tako sa dječjim slikama.

Savremeni život – Ne želim da ovo zvuči pogrešno ali djeca su dio našeg života i meni je nezamislivo imati ‘virtuelni’ život bez njih. Recimo to ovako – oni pojedinci koji imaju facebook reda radi i na njemu su pet dana godišnje jednostavno nemaju isti obrazac ponašanja. Od njih ni ne očekujem da stavljaju crtice iz svakodnevnog života kad ga ne vode tu. Ali imam tih nekoliko fejs frendova koji žive na fejsu, redovno lajkuju, komentarišu, stavljaju slike romantičnih večerica, putovanja, hedonizma i sl. Iako znam da kod kuće imaju dijete, dva, tri, i dalje mi je to teško pojmiti jer ja tu djecu NIKAD nisam vidjela. Ali nikad. Bude stomak na slikama (ali samo kad se više ne može sakrit) i poslije samo više nema stomaka. Ponekad kolica u pozadini i to je sve. Ni približno ne ulazim u njihove roditeljske sposobnosti, oni mogu biti najbolji roditelji u svemiru, samo kažem da je meni nepojmljivo imati djecu, a nemati traga o njima. Moj prvi poriv je pomisliti da se tog dijela života stide, da im je neprijatno, da žele da imaju život koji ne uključuje djecu. A meni je to, kažem, nezamislivo. Ja, opet, idem po drugom principu. Svako toliko uhvatim Moranu u najslađoj najboljoj pozi ikad i pomislim ‘ovo bi bilo prevelika šteta da i drugi ne vide’. I iskreno vjerujem da svaki lajk znači da se još netko obradovao s nama – baka u Austriji, prijateljica u Beču, poznanici i dalja rodbina. Ok, možda je razlika i u tome što ja imam stotinjak frendova, a ne šestotinjak, ali ponavljam, nisam glupa i znam da za screen shot treba 0,3 sekunde – i onda slika ide gdje god želi. Savremeni život uključuje i naše internet avatare. Donose mnogo prednosti, ali imaju i mnogo nedostataka, baš kao i sve u životu. Život u velikom gradu je takođe nezgodan i opasan, ali pogodite što – ljudi i dalje tamo žive. Vrlo je jednostavna dilema – ili živite tako da je internet sastavni dio vašeg života i prilagodite se ili živite kao da je internet povremena razbibriga koja nema previše veze s vama i opet se tome prilagodite.

Svijet je lošt koliko mi to odlučimo – Ovo mi je najstresniji dio. Kategorički odbijam živjeti u strahu ili neznanju ili metaforički zamotana samo zato što ‘napolju ima opasnih ljudi’. Da se referišem na jednu izraelsku političarku koja je, nakon što je neki ministar napomenuo da treba uvesti policijski sat za žene zbog učestalih napada, odgovorila da, ako treba uvesti policijski sat, onda ga treba uvesti za muškarce jer su oni ti koji napadaju! I tačno je tako – potencijalna žrtva ne bi trebalo da se sakriva jer NIJE kriva. Tako je i s ovim. Da, na internetu ima zlih ljudi koji će eksploatisati slike vaše djece ako tako odluče. I vi to ne možete spriječiti. Da, reći ćete, možemo ako ne stavljamo slike. Pa dobro, u redu. A sada vi meni recite kako ćete spriječiti fotkanje sopstvenog djeteta u javnosti? U današnje doba, kad i nokia 3310 (skoro) ima fotoaparat, u doba kada se svi i stalno fotkaju, u doba kada profesionalni fotoaparati ciljaju preciznije od snajpera – koliko ste uopšte sigurni da vam neko već nije slikao dijete bez vaše dozvole? Kako vi znate gleda li on na mobilni ili slika? Slika li, s oproštenjem, vaše dupe ili vaše dijete pored vas? Koliko možete biti sigurni da neko nije odradio fotosešn na crno dok ste vi čitali knjigu u hladu? Niko od nas to ne može znati. Meni se dogodila nevjerovatna situacija u pola Munchena – bili smo u BMW Weltu, šetali i Morana je trčkarala ispred nas. Cijelo vrijeme mi je u vidnom polju, ali pošto nema previše ljudi, nisam se zalijepila za nju. U jednom trenutku su neke dvije Azijatkinje stajale kraj nje. U narednom  trenutku sam skontala da jedna od njih dvije fotka Moranu, a da se nije ni osvrnula gdje sam ja!! U tom trenu sam krenula brzo prema njima, ali one su se okrenule i otišle. Ostala sam bez teksta. I zastrašujuća je pomisao koliko malo kontrole ustvari imamo. I mene tu tješe dvije činjenice: prvo, imam nekakav osjećaj kontrole jer ovdje JA biram koje slike odlaze u nepoznato i biram što je to što želim poslati napolje; i drugo, odbijanjem da se sakrijem pod jorgan imam osjećaj kontrole. Neće mi ‘neko zao’ oduzeti zadovoljstvo koje osjećam dok slikam svoje dijete i ponos koji imam dok i informacije dijelim sa sebi bliskima. Ako sami radimo na aseksualizaciji sopstvene djece, moramo uspjeti. Odbijam svoje dijete gledati u tom svjetlu jer ona to nipošto nije – objekt! Baš poput otpora nakon napada u Parizu – nećemo se sakriti i prestati živjeti evropski samo zato što nas je strah. Time neprijatelj dobija tačno ono što želi.

Kao što sam rekla već nekoliko puta, instagram mi je pun cool mama kojima se divim. Mamama koje vode sopstvene biznise, koje se bave sopstvenom djecom, koje se bave sobom. I sve to dijele sa šarolikom javnošću. I ja ih pozdravljam, u potpunosti ih podržavam. Jer to je njihov život i one ga neće cenzurisati. Mnogima su djeca upravo i bila inspiracija za razvijanje tog istog biznisa. Ako već niste upoznati s radom simpatične porodice koja stoji iza ‘Story of this life’, svakako bacite oko. I da, vjerojatno na 500 ljudi koji prate navedene profile, dođe i jedan bolesnik. I znate što? To je njegov problem! Nedavno sam baš na svojim stranicama podijelila slike svoje djevojčice. Ne samo zato što su divne već zato što su to radile talentovane cure koje se pokušavaju probiti. I htjela sam da to zna više ljudi. Da to znaju svi ljudi koji, poput mene, žele da imaju kvalitetne profi slike svoje djece. I moje je dijete poslužilo u reklamne svrhe. I znate što? Ja sam sasvim u redu s tim. Ne, neće nikad ići na izbor za miss djece, ali ako moja balerina može nekom talentovanom pomoći da se probije, zašto ne? Na kraju krajeva, to je moje dijete i meni je divna. Ako nekome ne odgovara, neka nas slobodno prestane pratiti. Ali ja i dalje vjerujem da sreća koju podijelim na internetu dođe na mnogo odredišta. I to je svrha svega. Sreća.

 

  • Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *