[KOLUMNA] Da li djeca gube socijalne vještine?

Autor: Clive Thompson, novinar

Roditelji i stručnjaci misle da djeca gube socjalne vještine. Tinejdžeri toliko vremena provode online, kako se često čuje, da više nisu u mogućnosti da se suoče sa zbunjujućim, intimnim zadacima koje zahtijeva odnos ”oči u oči”.

ap_thompson_f

„Nakon škole, moj sin je na Facebooku sa svojim pirjateljima. Ako nešto nije online, onda to za njega nije stvarno“, nedavno mi se u panici požalila jedna majka. „Sve je virtuelno“.

Sad… Nisam ubijeđen da je ovo baš trend. Pročitao sam neke dokaze o „narcističkoj epidemiji“ i navodnom nedostatku empatije kod mladih ljudi, i iako je intrigantno, zapravo je proizvoljna ocjena.

Mnoga istraživanja donose suprotne zaključke, kao npr. Pew istraživanje po kome djeca koja šalju najveći broj poruka su ujedno i naviše društvena. Ali, u cilju debate, saglasimo se da imamo krizu.  Saglasimo se da djeca ne provode dovoljno vremena družeći se i tako usavršavaju svoje socijalne vještine. Ko je odgovaran za to?

Da li lukavi Facebook, sa svojom strukturom nalik kazinu algoritamskog, gurao i hipnotisao našu omladinu?  Ako se djeca ne druže, koga bi roditelji trebalo da krive? Jednostavno: Treba da krive sebe. Ovakav stav iznijet je u knjizi „It’s Complicated: The Social Lives of Networked Teens autorke Danah Boyd, koja je istraživač u kompaniji Microsoft. Bojd je provela deset godina u intervjuisanju stotina tinejdžera o njihovim online životima.

Iznova i iznova je otkrivala da bi se tinejdžeri rado družili sa svojim vršnjacima ”oči u oči”. Ali društvo odraslih im to ne dozvoljava. “Tinejdžeri nisu zavisni od društvenih mreža. Oni su zavisni jedni od drugih”, kaže Bojd. “Njima jednostavno nije dozvoljeno da se druže, kao što smo mogli mi ranije, tako da se sada druže online”.

To je istina. Kao tinjedžer ranih 1980-ih mogao sam da lutam prilično slobodno sa svojim drugarima, dok god smo se kućama vraćali prije nego li padne mrak. Ali tokom naredne tri decenije,  mediji su počeli da izvještavaju o užasavajućim iako rijetkim otmicama djece, tako da su roditelji počeli da ih ograničavaju u većoj mjeri. Političari su upozoravali na nadolazeće talase divljaštva omladine i superpredatora (od kojih ni jedna se nije zapravo pojavila).

Opštine su počele da iniciraju zakone protiv okupljanja i uvodile policijske časove kako bi spriječili omladinu da se sastaju. Novo izgrađeni kvartovi  su imali svega nekoliko javnih površina.  Stopa kriminala je opala, ali je panika morala nadolazila. U međuvremneu, povećana konkurencija da se djeca upišu na fakultete značila je da dobrostojeći roditelji pomno počinju da organizuju život djece poslije škole.

Rezultat toga je, otkriva Bojd, da današnja djeca niti imaju vremena niti slobode da se druže. Tako je njihova strastvena migracija ka društvenim mrežama logičan odgovor na suludu situaciju. Oni bi se radije družili ”oči u oči”, dok god to nije po kalupu i daleko je od odraslih. „Nije bitno gdje, samo ne kod kuće“, sa žaljenjem je rekao jedan dječak Bojdovoj. Zaboravite na problem empatije – ova djeca žude da se druže sa svojim vršnjacima uživo.

Zapravo, Bojd je otkrila kako mnogi srednjoškolci hrle na fudbalske utakmice, ne jer su toliko ludi za fudbalom, već zato što mogu da se druže slobodno. Igru provode razgovarajući, ne mareći za teren i mobilne telefone. Ne treba ti Snapchat, ako su tvoji prijatelji tu pored tebe.

Dakle, roditelji Amerike: Problem ste vi, rješenje ste vi.

Ukoliko želite da vaša djeca nauče vrijedne socijalne vještine , prevaziđite sopstvene iracionalne strahove i dajte im više slobode. Oni žele istu vrstu ličnog kontakta kakvu ste vi imali tokom odrastanja. „Opasnost – stranac“ panika je najveći poklon koji je Amerika darovala Facebook-u.

Izvor: www.wired.com
Prevela: Jovana Čelebić, Telenor

 

  • Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *