[Blog] Online ličnosti i offline radosti

Piše: Jovana Čelebić, Telenor

tumblr_n0vq6wqfZS1scbda4o1_500Svijet je pun podjela, jer uvijek imamo izbor. Ostati ili otići, lijevo ili desno, slatko ili slano … do u nedogled. Ali najaktuelnija podjela koja postoji u modernom životu je: online i offline, mašina vs. čovjek. Iz moje perspektive, to dođe kao neka vrsta podjela na online i offline ličnost, dva raspoloženja, stava i načina života.

Jer, ne čini li se da više sati provodimo u tom pikselizovanom, superfantastičnom svijetu, nego ispred ogledala, na ulici, ne radeći ništa ili upadajući u uzbudljive situacije, koje, ako nam se pruži prilika, ćemo ipak uslikati, jer ako to ne učinimo, biće samo u našem sjećanju. A ljudsko sjećanje je krhko i u svijetu dominantno vizuelne komunikacije ne znači gotovo ništa. Naše avanture sada trebaju Instagram kao potvrdu da su se dogodile. Ili ipak nije tako?

Prethodno ljeto za mene je bilo jako uzbudljivo. Projekti na kojima sam radila zahtijevali su da sam stalno u pokretu i da komuniciram sa mnogo ljudi, da sam gotovo stalno dostupna… Bila sam stalno ”na telefonu”, na Internetu, u neposrednoj komunikaciji. Morala sam da diktiram tempo koji će drugi htjeti da prate. A kako sam uživala u tome što radim, uspijevala sam sve. Osim da uslikam kako sam radosna zbog toga što radim: kako radim ono što volim; kako dobijem na poklon autentične sitnice ili jedem neku egzotičnu hranu; kako putujem prateći sunce, sa prijateljima, slušajući muziku koju volim i živim stavove za koje se zalažem. I sve je bilo jako intenzivno. Samo što nekako, u svoj toj predivnoj trci, nisam stigla da poziram za fotografije koje bih podijelila sa svijetom. Ili ako jesam, nekako mi se činilo neprimjerenim da dam priliku bilo kome da ocjenjuje da li mu se sviđa moj život ili ne.

A kako sam konstantno bila online, uvidjela sam da ostali nemaju problem sa tim. Nove kolekcije kupaćih kostima, bijeli zubii, preplanuli ten, intimni djelovi tijela, putovanja, kokteli … činilo mi se da imam uvid u svačiji i najmanji djelić života. Izgledalo je kao da svi stižu na željenu destinaciju na drugi kraj svijeta brže nego što ću ja sići do prodavnice. Kao sa reklame. ”Moj život nije reklama”, pomislih, nekako svečano slegnem ramenima i izađem.

Trebalo je da se sastanem sa starim prijateljima i sasvim slučajno sa njima su bili ljudi koje sam vidjela na njihovim „divljim ljetnjim fotografijama“. Iako znam da je od svih umjetnosti fotografija najveća laž, jer hvata samo jedan trenutak koji možete da lažirate, a na osnovu kog vi gradite priču, bila sam šokirana. Ništa od reklame i euforije. Čak i dok smo ćaskali, nekoliko fotografija je uslikano, postovano, međusobno prokomentarisano. Da sam radila ovo cijelo ljeto, ništa ne bih stigla, pomislila sam.

A i da sam stigla, zar je zaista to važno? To su moje situacije, moji trenuci koji su prošli i onaj ko ih gleda neće biti dio tog trenutaka. Nikada.

Nakon toga, rekla sam sestri „Ljeto je bilo previše dobro da bismo stigli da ga fotografišemo“, sjele smo za kompjuter  i izvrtjele petnaestak fotografija koje smo ipak uspjele da uhvatimo. I smijale smo se. Offline. Onda smo poručile neke magazine i cipele preko Interneta i provele par tipično ženskih sati scrolujući dok nas prsti nisu zaboljeli po sajtovima koje volimo.

Brojala sam dane do isporuke porudžbine. Kada su stigle cipele, sreći nije bilo kraja i pomislila sam kako je internet divna, korisna stvar. I vrlo stvarna. A kako je poziranje u spostvenom životu gubljenje vremena.

 

  • Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *